Gdje su novci?

Premda su ljeti 1847. kraljevskom potvrdom napokon sankcionirana pravila Matice ilirske, što je bio preduvjet za njezinu samostalnu i legalnu djelatnost, rad društva tijekom 1848/49. gotovo je u potpunosti obustavljen „poradi teških burnih vremena koja su u našoj domovini zavladala (…) da gotovo nije ni moguće bilo na išta drugo i pomisliti, nego na rat i obranjenje domovine“ (J. Drašković). Doduše, Matica je krajem 1849. u Beču dovršila tisak trećeg i četvrtog sveska tržišno iznimno uspješna rječnika Josipa Drobnića (Ilirsko-němačko-talianski Mali rěčnik), dopunjena Babukićevom „osnovom gramatike ilirske“ na njemačkom i talijanskom jeziku (prva dva sveska rječnika objavljena su 1846. i 1847, a na njegovoj je redakturi i dopuni uz Babukića radio i Antun Mažuranić), ali nije održavala redovite skupštine niti je obavještavala javnost o poslovanju, što je bila dužna prema vlastitu statutu, pa je Matičina uprava potkraj 1849. javnim putem, preko stranica oporbenoga tiska, prozvana zbog „skrajnje anarhije“.

Štoviše, službene Narodne novine dovele su u pitanje vjerodostojnost Matičina vodstva senzacionalističkim pitanjem o tome što radi Matica i gdje su njezini novci, a gradom su počele kružiti glasine da je vodstvo tek utemeljena društva Slavenska lipa, na čelu s predsjednikom Ambrozom Vranyczanyjem, pokušalo preuzeti Matičinu glavnicu! Pitanje Matičine glavnice došlo je u prvi plan i zbog odluke Banskoga vijeća da se postojeće narodne institucije (Čitaonica, Matica, Narodni dom, Gospodarsko društvo i Kraljevska akademija) moraju sjediniti u jedno društvo. Budući da je Čitaonica u lipnju 1850. prestala s radom „radi pomanjkanja podpore“, kako je pisao Babukić u novinama (prešutjevši pritom da je riječ ponajprije o političkoj potpori!), nametnulo se pitanje financiranja institucija, budući da su samo Matica i Gospodarsko društvo imali glavnicu dostatnu za samostalan rad.

Vodstva rečenih institucija poslala su banu predstavku s uvijenim zaključkom da za „utemeljenje i uzdržavanje takovih zavodah nisu dovoljne potpore privatnih ljudih; povjesnica pokazuje nam da su za uzdržanje takovih zavodah čitavi narodi doprinosili i još jednako doprinose“. Smisao se takva zaključka svodi na ovo: ukinućem feudalizma smanjuju se mecenatske mogućnosti veleposjednika i plemića, nositelja mecenatstva u sistemu organiziranom na feudalnim temeljima. S druge strane, na kolektivne mecene, tj. narod, teško se može računati nakon materijalnih žrtava što ih je ovaj podnio u ratu protiv Mađara. Jedino što preostaje jest potpora države, a dodatna sredstva iz njezine blagajne podrazumijevaju dodatno porezno opterećivanje stanovništva. Zapravo, banu je diskretnim načinom upućen prosvjed i kritika što je u svojstvu ratnoga pobjednika nad Mađarima i spasitelja Monarhije na Dvoru politički kapitulirao, dopustivši ukidanje županija i starih municipalnih prava i pretvaranje Hrvatske u običnu austrijsku krunovinu. Nadalje, banovim političkim uzmakom poništene su građansko-liberalne reforme Narodne skupštine koja je kroz Zahtijevanja naroda zatražila teritorijalno ujedinjenje hrvatskih zemalja, samostalnu vladu, uvođenje hrvatskoga jezika u školstvo, upravnu samostalnost, osnutak sveučilišta, opće pravo glasa, slobodu tiska, nacionalnu i vjersku ravnopravnost naroda u Ugarskoj). Drugim riječima, banu i njegovoj vladi poručeno je da mogu određivati institucijama što će i kako će raditi, samo neka to izvole i financirati, bez posezanja za ionako skromnim glavnicama tih društava.

Vodeći čovjek Matice, grof Janko Drašković, do te je mjere bio povrijeđen naumom bana Jelačića i njegovih pristaša da je osobno predao banu na ruke Matičina financijska sredstva, opstruirajući pritom tijekom 1850/51. održavanje Matičinih sjednica i skupština na kojem bi se raspravljalo i glasati o sjedinjenju društva „u jedno tielo“. Draškovićevi potezi bili su uvodom logičnom nizu afera i međusobnih obračunavanja među Matičinim odbornicima koji su uslijedili neposredno prije i poslije uvođenja otvorenog apsolutizma 1852.

Bachovi husari ureduju

Plastičan opis društvene atmosfere u Zagrebu i Hrvatskoj tijekom razdoblja Bachova apsolutizma koji će djelomice pomoći u kontekstuiranju tadašnjih Matičinih neprilika dao je slovenski književnik i povjesničar Janez Trdina (1830–1905) u obliku memoarskih zapisa (Bachovi husari i ilirci). Trdina je od početka 1850-ih do umirovljenja radio kao gimnazijski profesor u Varaždinu i Rijeci, bio je gorljivi pristaša ilirizma, hrvatofil i žestoki protivnik germanizacije među slavenskim narodima. A nju su kao instrument apsolutističke vlasti u hrvatskim zemljama bespogovorno provodili „uvozni“ činovnici, ponajviše njemački, slovenski, češki te domaća odnarođena inteligencija. Radili su to za sitne novce, kako je pisao Trdina, uništavajući dotadašnje goleme napore i uspjehe iliraca u borbi za prvenstvo narodnoga jezika u prosvjetnom, političkom, upravnom, književnom i javnom životu Hrvatske. Trdina piše:

„Nakon dugog i krvavog rata pojavi se opća malaksalost i zamor, goleme žrtve što ih je rat iziskivao smanjile su i s vremenom ugasile političke strasti, a i rodoljubivo oduševljenje. Ipak, Zagreb ostade još uvijek središte i zborno mjesto svih rodoljuba, cjelokupne narodne inteligencije. To potraja do apsolutizma koji je nakon višegodišnjih priprema došao na vlast godine 1852. Tad uslijedi – udarac! Jednim zamahom bi ukinuto sve što se razvilo u toku stoljeća u našem narodnom biću. Dobismo njemačku upravu, njemačke sudove, njemačke zakone, njemačke činovnike. Ipak, urede nije bilo moguće osnovati bez ‘iliraca’ koje bi vlada najviše voljela utopiti u žlici vode. Uslijedio je raspis za bezbroj novih službi. Za iste se onako usput tražila i stručna naobrazba, ali se između redaka moglo čitati da je osnovni uvjet znanje njemačkog jezika. Mladi Hrvati koji završiše pravnu akademiju te oni koji jedva završiše gimnaziju molili su za službe i potražili protektore, ukoliko nisu uspjeli bez njih. Mnogi su i primljeni u službu, neki u Zagrebu i ostalim gradovima, ostali u pokrajini. Eto, tom prilikom Zagreb se isprazni, njega napusti više stotina mladih ljudi koji činjahu jezgru narodne stranke u Zagrebu. Ostadoše jedino ćifte, popovi, đaci, umirovljeni časnici, vojnici i židovi. Osim popova i naprednijih đaka nestadoše iz grada gotovo svi ilirci. Već tad se udomaći mrtvilo u hrvatskoj prijestolnici, jer su svećenici bili vezani svojim pozivom te nisu mogli u javnom životu nastupati tako glasno kao što je trebalo da ne zamre narodni duh. Njemačka birokracija sad od svih gradova najjače, najsilovitije i s najviše uspjeha navali na Zagreb. Stari Zagrepčani nisu bili korjeniti Hrvati, već šarena smjesa raznih narodnosti, osobito Nijemaca i germaniziranih Kranjaca i Štajeraca. Taj svijet je dobro znao njemački i ljudi su na tom jeziku međusobno i općili. Čitali su isključivo njemačke knjige i novine. Godine 1848. vikali su protiv Mađara i hinili da su ilirci zato što je to bilo u modi; Nijemci su se naime već odvajkada posvuda radovali svakom ‘Hetzu’. Ali u njihovim srcima nije proplamsavao nikakav osjećaj za narod i domovinu; njihov bog bio je želudac, njihova božica puna kesa. S takvom ruljom Bachova je vlada radila što je htjela, okrećući je u bilo kojem smjeru“ (prijevod Tone Potokara).

Strančarstvo na djelu

U takvoj društvenoj klimi, dodatno opterećenoj recidivima prijašnjih strančarskih podjela među Hrvatima, trebalo je 1851. s teškom mukom i umijećem preporoditi Maticu čiju su dotadašnju upravu, organizaciju i program razdirali oštro suprotstavljeni pogledi generacijskih, ideoloških i političkih struja među njezinim utemeljiteljima čije je stavove tadašnji tisak najradije opisivao u ključu starokonzervativizma, centrumaštva i liberalizma.

U kolopletu različitih ideja i interesa, sastavili su Ivan Kukuljević Sakcinski, Dimitrija Demeter i Vjekoslav Babukić program „preporođene Matice“ te su sukladno njemu i Osnovi Matice ilirske iz 1842. izradili nova društvena pravila. U njima je izražena suglasnost Matičinih utemeljitelja oko promjene prioriteta u izdavanju knjiga kao glavne Matičine zadaće. Poučeni nedavnim ratnim i političkim događajima koji su na vidjelo iznijeli bolnu spoznaju o strahovitim razmjerima nepismenosti, neprosvijećenosti i duhovne zaostalosti najvećeg dijela hrvatskoga naroda, utemeljitelji su zaključili da Matičine snage više neće posvećivati isključivo potrebama „učenih klasa“ i izdavanju dubrovačkih klasika kao „najgizdavijeg cvijeća na polju književne radinosti“, nego osiguravanju glavnice za izdavanje pučke knjige kao sredstva obrazovanja „ubogog našeg naroda“. Određivanju takve svrhe Matičina djelovanja, zacijelo je pridonijelo i svakodnevno iskustvo s nametanjem germanizacije. Time Matica nije u potpunosti odbacila pravo i obvezu izdavanja dubrovačkih klasika, ono je načelno pomaknuto u drugi plan, prepušteno boljim financijskim i općim prilikama, baš kao i „isplaćenje raspisanih po istom društvu nagradah za spisatelje gore spomenutih narodu potrebitih knjigah“ (§ 2. Pravila Matice ilirske iz 1851).

U uvjetima prigušena političkog i društvenog života te promijenjenih gospodarskih prilika, pitanju Matičina osamostaljenja i budućnosti nakon utrnuća zagrebačke Čitaonice tadašnje političke, gospodarske i intelektualne elite isprva posvećuju iznimnu pažnju: primjerice, te 1851. kada se odlučuje o preustroju društva, u Maticu se učlanjuje trideset i petero pravih utemeljitelja, među njima i ban Josip Jelačić, njegovi politički pouzdanici Julio Janković (požeški župan i član banova Povjerenstva koje je radilo na prihvaćanju Oktroiranog ustava) i grof Gilbert Nugent, potom znameniti ilirci i intelektualci – Ljudevit Vukotinović, Stjepan Ilijašević, biskup Josip Juraj Strossmayer, Pavao Štoos, Mato Topalović i Franjo Jukić, trgovac Vaso Mraović. Da pitanja Matičine svrhe i izbora novoga vodstva izazivaju burnu polemiku i protivštine među njezinim utemeljiteljima, javnost doznaje putem tajničkog izvještaja Andrije Torkvata Brlića s Matičine skupštine čije se napeto zasjedanje proteže u par sjednica. Skupštini prisustvuje 81 utemeljitelj s pravom glasa, a nju prema riječima izvještača obilježava izrazita politička nekultura.

Skupština završava 27. veljače 1851. usvajanjem izmijenjenoga statuta i programa, izborom novoga vodstva na čelu s predsjednikom Ambrozom Vranyczanyjem i dubokom podjelom Matice na „stare“ i „mlade“, na liberale i konzervativce, na Književni i Gospodarski odbor, podjelom koja će gušiti Matičin razvoj sve do konca neoapsolutističke ere. Izbori za vodstvo rezultiraju neuspjehom nekolicine ilirskih veterana i službenika nove vlasti: Ljudevit Gaj uvjerljivo gubi trku za predsjednika i potpredsjednika Matice, Ivan Mažuranić nije izabran za potpredsjednika, među odbornicima reizbor nisu dočekali V. Babukić i A. Mažuranić. U svim dobrim i lošim potezima što će ih Matica tijekom idućih godina vući najviše će utjecaja uz predsjednika dobrotvora Vranyczanyja dobiti potpredsjednici Ivan Kukuljević Sakcinski na čelu Književnog odbora, potpredsjednik Naum Mallin kao glavni čovjek Gospodarskog odbora, odbornici Dimitrija Demeter, Mirko Bogović i Bogoslav Šulek, blagajnik Dragutin Rakovac, tajnici A. T. Brlić, Ivan Perkovac i Josip Praus te dobrotvor J. J. Strossmayer.